Moja kratka duhovna razmišljanja
Vjera je priznanje nemoći
”Abraham, protiv svake nade, oslonjen na Nadu, povjerova” (Rimljanima 4,18)
Abraham je silno želi imati sina sa svojim ženom Sarom. Ali njima je to bilo nemoguće. Nije bilo nade za to. No tada, Abraham se oslonio na Božje obećanje (”na Nadu”) da će to ipak biti, iako je njima nemoguće. Abraham je tada priznao svoju nemoć, ali i priznao Božju moć da bude tako. To je vjera. Kao posljedicu vjere vidimo da su Abraham i Sara dobili sina, Izaka.
Vjera je priznanje naše nemoći! Po pitanju spasenja od grijeha, vjera je priznanje naše nemoći da sami sebe spasimo od naših grijeha. Vjera je, također, priznanje naše ovisnosti o Bogu da nas On spasi od naših grijeha.
Koji je rezultat vjere? Priznavši Bogu da smo nemoćni sami sebe spasiti, i prihvativši spasenje koje nam je On ponudio u Isusu Kristu kao Spasitelju grešnika – mi bivamo spašeni Isusovim djelom spasenja koje On čini za nas i čini u nama! Čim smo Bogu pristupili u molitvi i traženju Njegove pomoći, bez oslanjanja na naše zasluge, mi smo Mu pristupili vjerom! Priznavši vjerom svoju nemoć, mi smo Bogu ”u ruke” predali naše spasenje! Zato se spasenje vjerom razlikuje od spasenja djelima.
Nažalost, mnogi ljudi tvrde da su vjernici, ali Bogu ne pristupaju vjerom (priznajući svoju nemoć da se sami spase), nego su pogrešno naučeni da svojim pobožnim djelima pokušavaju postići spasenje od svojih grijeha. To nije vjera! To je pogrešno nazvano vjerom. To je nevjera, jer ne priznaje vlastitu nemoć.
Molitve takvih ljudi Bog ne prihvaća, niti se na njih osvrće, jer su one izraz potrebe da čovjek pred Boga donese svoje vlastite zasluge i svoju ”dobrotu”. Farizeji su najbolji biblijski primjer za to. Oni su bili uvjereni kako svojim pobožnim djelima ostvaruju svoje spasenje, da su sami zaslužni za ostvarenje vječnog života i spasenja, pa su to svima javno i jasno pokazivali. Ali, Isus ih radi toga opominje i prekorava, jer to nije vjera!
”Bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu.” (Hebrejima 11,6). Bog neće spasiti niti jednog čovjeka koji je uvjeren u vlastitu moć postizanja spasenja, ali će spasiti svakoga onoga tko prizna svoju nemoć – pa prihvati spasenje koje nam je svima ponuđeno u Isusu Kristu. To je vjera!
Vjera je ljudsko priznanje nemoći da sam sebe spasi od svojih grijeha, te prihvaćanje spasenja koje nam je svima ponuđeno u Isusu Kristu.
Kad se nadviju ”crni oblaci”
”Dobrota Jahvina nije nestala, milosrđe Njegovo nije presušilo.
Oni se obnavljaju svako jutro, Tvoja je vjernost velika.” Tužaljke 3,22.23.
Postoje dani u životu svakoga od nas, kada se ”crni oblaci” nadviju nad sve. Trenutno nam se čini kako ništa ne valja i ništa ne ide na dobro. Ima takvih dana u životu. Ali, jedno znajmo: iznad ”crnih oblaka” još uvijek sja sunce!
Duhovan čovjek i u ”najcrnjim” danima ne gubi svijest o ”Suncu” koje sija i toga dana visoko iznad ”crnih oblaka”. Božja ljubav i dobrota nisu se promijenili prema meni tih dana, iako imam velikih problema. Zato moja vjera u to ”Sunce s visina” ostaje postojana i u velikoj nevolji. On je vjerni Bog, pa su moja vjera i moja nada oslonjene na Njega i danas.
Mir naš svagdašnji
”Dobro je u miru čekati spasenje Jahvino” (Tužaljke 3,26)
Svaki čovjek treba mir kao preduvjet za sreću, zdravlje i zadovoljstvo. Ali, mnogo toga u nama i oko nas prijeti da nam stalno uzrokuje nemir.
Na nešto od toga možemo utjecati, pa aktivnim postupanjem zaustaviti takvo djelovanje. No, na nešto od toga ne možemo izravno utjecati, jer je izvan dosega našeg utjecaja. Jedino što tada možemo je promijeniti naš stav prema tome, kako bismo zadržali mir.
Svijet u kojem živimo je svijet grijeha. Zato on stalno donosi nemir u srca ljudi. ”Nema mira grešnicima” kaže prorok Izaija (57,21). Ali pravednici imaju svoj mir u Bogu: ”Samo je u Bogu mir, dušo moja!” (Psalam 62,2.6.). Zato pravednik aktivno gradi mir s Bogom i s bližnjima, daje mir drugima i uklanja se od svakog izvora nemira (od svakog grijeha). U ”svijetu nemira” nama nužno treba mir kao sigurno utočište. Takav mir je samo u Bogu.
Svi oni koji aktivno grade mir na ovom svijetu nazivaju se mirotvorci. ”Blago mirotvorcima, jer će se sinovima Božjim zvati.” (Matej 5,9).
Za duhovnog čovjeka dobro je u miru čekati konačno spasenje od Boga!
Radost u srcu
”Više si u moje srce ulio radosti, nego kad
obilno rode pšenica i vino.” (Psalam 4,8)
Čovjeku treba radost. No, Biblija razlikuje dva izvora koji dovode do sreće i radosti u srcu.
Prvi izvor je grijeh. On donosi kratkotrajnu sreću, blještavu radost i prividno zadovoljstvo. Ali, kada se čovjek suoči sa posljedicama svog grijeha – tada sve to lažno zadovoljstvo nestaje i čovjeka ”udaraju” posljedice njegovog grijeha. Tada se jasno pokazuju tragične posljedice zla i razotkriva da se radi o lažnoj sreći.
Drugi izvor sreće i radosti je Bog. On nam ne nudi ništa kratkotrajno i prolazno, nego samo ono što ima vječnu i neprolaznu vrijednost. Zato Bog prvo postavlja u naš život ispravni temelj na kojem trebamo graditi svoj život. Kada On postavi pravi temelj u naš život (a to je Isus Krist – Prva Korinćanima 3,11), tada nam pomaže da na tom vječnom i trajnom temelju gradimo svoj novi život. Budući da materijal kojim zidamo ima trajnu vrijednost – i naša radost i zadovoljstvo onim što smo postigli, postaju trajna radost i postojano zadovoljstvo.
Razlika između ova dva izvora jasna je svakome tko je uz Božju pomoć shvatio pravu narav grijeha, istinski se pokajao za to što je živio zaveden lažnim blještavilom i prolaznim sjajem zavodljivog grijeha, te donio odluku odbaciti sve to kako bi dobio ono što ima trajnu vrijednost.
Svima nam je ponuđeno da Bog u naša srca ulije takvu i toliku radost kakvu nam ne može pružiti niti sve blago ovoga svijeta, niti svi grešni užici, niti svi prolazni lijepi osjećaji. Onaj tko to shvati i potraži, taj je našao radost i život koji imaju neprolaznu vrijednost.
”Samo ćeš tada biti sretan”
Ljudi žele osjetiti sreću. Ali, Bog nam nudi nešto puno, puno bolje – a to je biti sretan. Jer to nije isto. Ako je sreća nešto što dopire samo do naših osjećaja, tada mnogi grijesi mogu zadovoljiti ovaj kriterij. Sebičnost, samovolja, ponos i tjelesni užici su izraz grijeha. Ali oni mogu u čovjeku pobuditi osjećaje sreće. No, oni ne mogu u čovjeku pobuditi sreću kao trajno stanje. Jer narav grijeha je privremena, trenutna, prolazna. U tome nema trajnosti i dugoročnosti. Grijeh može pobuditi samo prolazne osjećaje sreće i nepostojano zadovoljstvo. A posljedice koje ostavlja su gorke, ružne, pa čak i tragične.
No, Bog nam želi ponuditi nešto puno bolje od toga. On nas upoznaje s pravednošću. To je postupanje i življenje u skladu s Božjom voljom. Samo to može u čovjeku pobuditi trajnu sreću i postojano zadovoljstvo. Samo tada čovjek može biti sretan.
Bog nas je tome poučio kada se obratio Jošui, čovjeku koji je nakon Mojsijeve smrti određen da bude njegov nasljednik. On je uveo narod u ”Obećanu zemlju”. Bog ga hrabri da bude vjeran onome što je objavio Mojsiju, te da se vjerno i postojano drži toga. I kao zaključak Bog mu kaže: ”Samo ćeš tada biti sretan.” (Jošua 1,8). Postupanje u skladu s Božjom voljom, što nazivamo pravednošću, može u naš život donijeti trajnu sreću i postojano zadovoljstvo. Samo ćemo tada istinski biti sretni.
Što je vjera?
Obično se na ovo pitanje odgovara biblijskim stihom koji je zapisan u Poslanici Hebrejima 11,1 gdje piše: ”Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti koje ne vidimo.”
Ali ovaj biblijski stih ne daje definiciju vjere, već nam kaže čemu vjera služi (koja je njena svrha) – a to je da bude jamstvo onoga čemu se nadamo. Kao i da bude dokaz da postoji stvarnost koju mi ne vidimo, ali u nju vjerujemo zato što nam je Bog daj jamstvo da postoji ta nevidljiva stvarnost.
Iako u Bibliji nemamo gotovu definiciju vjere, mi ju možemo formulirati. Kao temelj vjere, Biblija postavlja samu sebe (Božju riječ) – i Isusa Krista kao utjelovljenu Riječ.
Dakle, temelj vjere jest Božja istina. Nažalost, mnogi ljudi ne znaju što piše u Bibliji, niti što ona poučava. Tako da mnogi ljudi koji sebe smatraju vjernicima, odmah su u startu zakinuti za pravi temelj vjere – a to je biblijska istina. Evo glavnih biblijskih istina na kojima počiva prava vjera: Bog je ljubav, Isus je Bog koji se utjelovio i postao čovjekom radi našeg spasenja, Isus je umro na križu Golgote kao Spasitelj grešnog čovječanstva, svi mi smo rođeni kao grešni, ako Isusa prihvatimo vjerom kao svog Spasitelja od grijeha – mi bivamo spašeni za vječni život. Evo to su tek neke od biblijskih istina koje čine temelj prave vjere. Mnogi ljudi, ako su i čuli za ove biblijske istine, nisu svoju vjeru izgradili na tome, nego na tradiciji i ljudskoj predaji. A to nije isto.
Drugi korak prave vjere je prihvatiti ove biblijske istine. Dakle, nakon što smo upoznali biblijsku istinu – na nama je sada ODLUKA da to prihvatimo. A nećemo to prihvatiti ukoliko se u nama ne razvije povjerenje u Boga. Drugi korak vjeri je (dakle) POVERENJE u Boga koji nam je otkrio divne biblijske isitne. Tu sada ulazimo u osobni odnos s Bogom. Ja Njemu vjerujem, ja sam stekao povjerenje u Njega! To je stvar odnosa.
Iz tog odnosa koji se rodio, nastaje treći korak vjere, a to je PREDANJE života Bogu. Tek tada je vjera kompletna. Tek kada na osnovu biblijskih istina steknemo povjerenje u Boga i predamo Mu svoj život da ga On oblikuje po svojoj volji – tek tada je naša vjera izgrađena u skladu sa biblijskom slikom vjere.
Dakle, na početno pitanje ”što je vjera?” možemo sa sigurnošću odgovoriti da je vjera povjerenje u Boga koje smo razvili na osnovu biblijskih istina, a čiji vrhunac je vidljiv u potpunom predanju života Bogu.
Djela vjere
”Vjera je mrtva bez djela.” (Jakovljeva poslanica 2,26)
Biblija nam jasno govori da ljudi koji su vjerom prihvatili ponuđeno spasenje od grijeha u Isusu Kristu, moraju sada živjeti jednim novim životom, jednim drugačijim životom nego prije vjere. A taj novi život se u Bibliji naziva ”posvećenje” ili posvećen život. To je život koji je Bogu na slavu. I on se razlikuje od prijašnjeg života u grijehu, koji je bio čovjeku na sramotu.
”Božja volja je vaše posvećenje!” piše apostol Pavao (Prva poslanica Solunjanima 4,3). Svi ljudi koju su vjerom prihvatili Isusa Krista kao svog Spasitelja od grijeha, pozvani su na posvećenje. To je jako važan poziv, jer ”bez posvećenja nitko neće vidjeti Gospodina” (Poslanica Hebrejima 12,14).
Prava vjera uvijek rezultira posvećenim životom, životom koji je Bogu na slavu. Vidljivi pokazatelji takve prave vjere su djela vjere. Ova djela ne donose opravdanje od grijeha, nego ona pokazuju da je čovjek već opravdan Isusovom milošću koju je prihvatio vjerom. No, ukoliko čovjeku nedostaju ova djela vjere – to jasno govori da je njegova vjera mrtva. ”Ako nema djela, vjera je mrtva sama u sebi” (Jakovljeva poslanica 2,17).
Koja su to djela vjere o kojima Biblija govori? Prvo, to je ljubav prema Bogu i prema bližnjima. ”Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.” (Prva Ivanova poslanica 4,8). Zatim je to poslušnost Božjoj volji (koju spoznajemo kroz proučavanje Biblije). Isus je molio: ”Neka bude Tvoja, a ne moja volja.” (Matej 26,39). To je i život koji je u skladu sa svih Deset Božjih zapovijedi koje nalazimo zapisane u Bibliji. ”Ako vršimo Njegove zapovijedi, po tome znamo da Ga poznajemo.” (Prva Ivanova poslanica 2,3). Sljedeća važna stvar je ”promjena” uma – novi stavovi, nove vrijednosti, novi prioriteti, novi karakter. ”Preobličavajte se obnovom svoga uma da jasno možemo uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno” (Poslanica Rimljanima 12,2). Zatim je to borba da održimo vjeru (Efežanima 6,11-18). U zajednici s Kristom naša vjera može nadjačati sve napade zla. Spomenut ću još izgradnju našeg karaktera prema uzoru Isusovog karaktera – kao jedno od značajnih djela vjere. Karakter pravih kršćana je svakoga dana sve više sličan Kristovom karakteru. To je jedno od najjasnijih djela vjere u životu vjernika. Tih djela vjere ima još, ali ova su najznačajnija. Proučavajmo Bibliju s ciljem da bismo doznali i ostala djela vjere koja svjedoče da je vjera u Boga živa.
Odgoj u pravednosti
”Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za … odgoj u pravednosti.”
(Druga poslanica Timoteju 3,16)
Bibliji se obično pristupa kao knjizi koja ima svoju pobožnu namjenu, te se povezuje samo sa crkvenim obredima i teološkim tvrdnjama. No, iz uvodnog stiha jasno vidimo da je apostol Pavao, koji je pisao ove riječi svom učeniku Timoteju, dobro razumio da je Biblija i odgojno sredstvo. I to za posebnu vrstu odgoja – za odgoj u pravednosti.
Što je odgoj u pravednosti? Biblija nam kaže da smo svi mi rođeni kao grešni. Nismo postali grešni zato što smo nešto loše učinili, nego smo već rođeni kao takvi. ”Evo, grešan sam već rođen, u grijehu me zače majka moja.” – zapisao je kralj David (Psalam 51,7). No, Bog nam nudi oslobođenje od grešnosti s kojom smo već rođeni. U Isusu Kristu nam je ponuđena ta sloboda. ”Ako vas Sin oslobodi – zaista ćete biti slobodni!” (Ivanovo evanđelje 8,36).
Svi ljudi koji su vjerom prihvatili Isusa kao svog Spasitelja od grijeha – oni su oslobođeni od ropstva grijehu kao gospodaru. Za njih počinje jedan novi život – život u pravednosti. Za taj život Bog nas želi odgojiti! On nas želi od grešnika učiniti pravednicima u Isusu Kristu. A da bismo uživali puninu te slobode, mi moramo biti odgajani u toj slobodi. Zato se to zove ”odgoj u pravednosti”.
Mi ne možemo sami sebe odgajati za taj novi život. Nama treba Odgojitelj za to. Bog je naš Odgojitelj za pravednost. On za taj odgoj koristi Bibliju kao svoje odgojno sredstvo. Zato je za svakog pravog vjernika jako važno proučavati Bibliju i spoznavati njene istine sve više i sve jasnije. Na taj način Biblija postaje snažno Božje sredstvo za naš odgoj u pravednosti.
Radujmo se spasenju koje nam je svima ponuđeno u Isusu Kristu. Ali radujmo se i Božjem odgojiteljskom djelu koje On čini u nama uz pomoć Biblije koju koristi kao svoje prvoklasno odgojno sredstvo! Proučavajmo i istražujmo Bibliju kao bismo upoznali Boga kao svog Spasitelja od grijeha, ali i kao svog Odgojitelja za pravednost!
Bitno je s kim se uspoređuješ
”Ali oni, budući da se mjere vlastitom mjerom i uspoređuju
sami sa sobom, ludo postupaju.” (Druga Korinćanima 10,12)
Kada se čiste bijele ovce usporede sa svinjama koje su netom izašle iz svoje blatne kaljuže, njihova bjelina i čistoća dolazi do izražaja. No, kad se te iste ovce usporede sa bjelinom i sjajem snijega – otkriva se da one i nisu baš tako čiste i sjajne kako se na prvi pogled činilo. Zato je važno s čime se nešto uspoređuje.
Mnogi ljudi imaju o sebi dobro, pa čak i odlično mišljenje. Naša slika o nama samima, koja postoji u našoj glavi, je rezultat naše usporedbe s drugim ljudima. I doista, svaki čovjek, kada se usporedi s lošim i zlim ljudima, može za sebe reći da je on dobar čovjek. A kada se usporedi s onima koji su bolji od njega po nečemu – tada će zaključiti kako ima i boljih od njega, ali će za sebe ipak reći da nije loš čovjek. No, svaka od tih ljudskih usporedbi blijedi pri susretu sa Isusom Kristom.
Kada se susretnemo sa savršenstvom bez mane, kada upoznamo dubinu i visinu Kristove ljubavi prema nama (kao i prema svim drugim ljudima), kada nam postane jasna veličina njegove nesebičnosti i poniznosti, kada do našeg uma dopre ”svjetlo” koje nam obasjava Kristovo moralno savršenstvo i bezgrešnost – tek tada (u usporedbi s Njim) nama postaje potpuno jasno da mi uopće nismo takvi. Tek tada u naš um prodire svijest o našoj moralnoj nedostojnosti, ponosu, samovolji, sebičnosti i grešnosti. Tek pri susretu sa najsjajnijim i najčišćim karakterom – na vidjelo dolazi problematičnost i nesvetost našeg ljudskog karaktera. Tek sada nam postaje jasno naše stvarno moralno i duhovno stanje.
Konačno možemo razumjeti zašto nam je Bog ponudio Spasitelja da nas On spasi! Mi ne pripadamo društvu svetih moralnih bića! Mi nismo podobni za život u zajednici sa svetim Bogom i bezgrešnim bićima. Ukoliko ne prihvatimo divno Božje djelo spasenja koje je učinio za nas, i divno Božje djelo ”novog rođenja” koje On želi učiniti u nama – mi nikada nećemo biti podobni za sveto društvo, za ”Božje kraljevstvo”. Bog nas želi učiniti sličnima Isusu, a taj dugotrajni proces može započeti već danas. On pri tome koristi svoje metode ljubavi, ali i opomena; svoje metode poučavanja, i procese oblikovanja karaktera. On primjenjuje svoje božanske metoda kako bi nas odgojio za pravednost. Ja sam spreman za to. A ti?